12. 12. 2015.

MUŠKARAC I ŽENA - IZ MOG UGLA


Posmatrano mojim očima, muškarac i žena, bez obzira na silnu težnju savremenog društva da sve strpa "u isti koš", ne mogu, ne treba i ne smeju biti isti. Društvo koje bi bilo sačinjeno od jednoličnih primeraka ljudskog roda, bilo bi u svakom smislu jalovo društvo. Težnja za poistovećivanjem muškarca sa ženom i obrnuto je težnja narušavanja prirodnog odnosa dopune i nadogradnje bića koje je stvoreno da egzistira u paru. Zapravo taj par čini funkcionalnu celinu koja, ukoliko je neupotpunjena ili sačinjena od dve jednake a ne simetrične jedinice, nema nikakvu formu niti svrhu. 
Savremeno društvo, zatrovano ateizmom i materijalizmom, suprotstavlja se Božjoj promisli i seče granu na kojoj sedi pokušavajući da preoblikuje savršeno stvoreni svet. 
Zapita li se jadan pokorni sledbenik takve nazadne fiozofije zašto Tvorac u samom početku nije prosto stvorio dva čoveka ili ženu izvajao od istog materijala kao i muškarca? 
Koji je razlog ovakvog redosleda stvaranja i zašto je jedno (žena) nastala od dela drugog (muškarca)?
I konačno, večno otvoreno pitanje među ljudima, koji je pol dominantan?
Moje tumačenje je sledeće:
- Čovek je stvoren kao poslednji u nizu stvorenih živih bića, posebno darivan raskošnim darovima (kojima, većinom, nije u stanju da ispravno koristi ali je to već druga tema).
- Od tako stvorenog čoveka, stvorena je žena.
- Otkidanjem komada prvostvorenog čoveka, preostali deo njega postaje biće sa težnjom spajanja sa svojim otkinutim komadom.
- Žena kao nekadašnji deo celine, takođe je biće sa težnjom pripajanja svojoj osnovi.
- Naizgled samostalni delovi celine nemaju svoju potpunu funkcionalnost sve do onog trenutka dok ponovo ne načine osnovnu celinu. Tek takva celina je produktivna i uputpunjuje svhu svog nastanka. 
Ni jedna monoteistička religija, zasnovana na reči samog Tvorca, ne poriče ovu razliku niti potencira jednakost među polovima. Naprotiv, oni koji zaista slušaju (čitaju) Božju reč, naći će niz potvrda koje govore u prilog različitosti među polovima. Prividna sličnost i kompatibilnost nisu izgovor za poistovećivanje. Jednako bismo možda mogli porediti mačku i zeca ali oni nisu isti, zar ne? Pa, kako bi onda mogli biti čovek i žena? Ni fizionomija, ni mentalna struktura niti bilo koji deo ova dva bića nisu jednaki iako jako slični. Njihova sličnost se ogleda u tome što se dopunjuju. Ovo ne treba da zavara oko jer niko od vas ne izlazi na ulicu sa dve leve cipele. Kako bi onda zajednica ljudi mogla biti funkcionalna sa dva identična bića? U takvoj zajednici može postojati samo večiti sukob oko dominacije u sklonostima i večiti nedostatak onoga što je odvajanjem od suštine pojedinca nestalo. 
Može li nešto takvo opstajati i još biti produktivno?



Ne, to je samoproždiranje zajednice i njenih članova.
Muškarac, kao osakaćeni deo celine suštinsi teži ka spajanju sa ženom koja je njegova emotivna i duhovna nadogradnja.
Žena, kao deo čoveka suštinski teži ka vraćanju u okrilje svoje celine koja joj pruža sigurnost i sposobnost da se širi i razvija. 
Razdvojeni krvare, bauljaju, venu i propadaju.
Spojeni rastu, stvaraju, grade, donose potomstvo i traju.
Pa, koji je onda dominantan pol?
Oba i ni jedan!
Ova dva pola razdvojeno ne znače mnogo. Boja na jednoj strani, platno na drugoj... Tek spojeni u prelepu sliku, zaustavljaju dah posmatrača. Ili da se vratim na cipele - tek leva i desna cipela su par u kojem možete udobno šetati.
Naše društvo, uništavajući muškarca i ženu, ubija čoveka.
Jalovo je takvo društvo.
Čovek u suštinskom smislu je spoj muškarca i žene.
A od čoveka se rađa čovek.
Jalovo je svako biće koje se sebe odrekne.
Ja se, eto, odričem težnje takvog društva.
Ja sam komad čoveka - ja sam ŽENA!